|
Sad kad san se vratila s posla, krajnje je vrime da se posvetin malo sebi. mislin, nemojte me krivo shvatit, nisan od onih koji se dižu skupa s prvim kokoškama, niti san od onih koji idu leći isto tako s kokoškama, ali volin zaraditi svoje novce (koje mi na kraju bude žao trošiti- a to je tako faking jednostavno...). ja sam eto baš puka suprotnost od marljive osobe.  
a sad malo kao ti dubokoumnije.
sinoć je moja mala rodica koja ima 5 ipo godina navečer rekla da će povraćati. i šta sad, nije to ništa tako senzacionalno. međutim, počela je panično vriskati, baš ko da je nešto odjednom ušlo u nju, tresla se, nije se mogla smiriti. baš je bilo grozno. i onda je odjednom počela govoriti kako ona još ne želi umrijeti, kako se boji... ajme pojma nemate kako je to ružno bilo slušati od jednog malog djeteta, a nikako joj ne možeš pomoći da ne misli tako. pitam se jesam li se i ja tako panično bojala smrti, tj. jesam li uopće razmišljala o tome. meni se čini kao da nisam. glupo će zvučati, jer moja je rodica samo 10ak godina mlađa od mene, ali kao da san ja imala nekakvo bezbrižnije djetinjstvo, iako je svuda okolo bio rat.
ne znam jesu li na neki način i roditelji krivi/zaslužni za ono o čem razmišljaju njihova djeca, mogu li se roditelji potruditi da njihova djeca o nekim stvarima kasnije počnu razmišljati. mislim, ne možeš djetetu reći ako te pita kako se prave mala djeca- nemoj o tome pričati, dosta, odi se igrati sa svojim igračkama, ali kako roditelji motiviraju svoju djecu da razmišljaju o nečem? u biti što jedno dijete može motivirati da razmišlja o smrti? sad mi netko može reći- TV, neki film ili nešto... moja rodica ide spavati najkasnije u 10, s njom je uvijek netko, ima sve moguće igračke, putuje po svijetu... zar i jedno tako pažljivo odgajano dijete (u nekom pogledu je, u nekom i nije- nekad je razmažena do bola al kakve to sad ima veze ) koje svi vole ipak nekako dođe do teme- smrt? a kako li je tek onoj jadnoj djeci koja žive u neimaštini, čiji su roditelji alkoholičari...? oni moraju brzo odrasti...
svakako me sad to zaintrigiralo, raspitat će se još kod nekakvog psihića, pa ću vam javiti koja su mi nova saznanja.
e i da, sva ona putujuća sranja o sreći, kao lanci sreće i to- ne šaljite mi to. prijavljivat ću administratoru. mene je, dragi moji, sreća davno zaobišla....
pusa
|
